srijeda, 27. veljače 2013.
petak, 14. rujna 2012.
Naučiti nešto
Jučer,13. rujna 2012. godine kada je bila sahrana tetke Mace započeli smo u društvu zanimljivu raspravu o nedavnim ratnim zbivanjima. U društvu nam je bio jedan rođeni Sarajlija,relativno mlad čovjek.Pored svoje novoizgrađene i vrlo lijepo uređene obiteljske kuće posadio je mali nasad trešanja. Oteo je od kamena zemju i posadio dvadesetak trešanja.
četvrtak, 12. siječnja 2012.
utorak, 11. listopada 2011.
petak, 9. rujna 2011.
MH Zagreb
Nedavno smo obilježili petu obljetnicu
otkako je Deklaracijom Hrvatskoga
sabora od 30. lipnja 2006. potvrđena spoznaja
te najviše hrvatske političke institucije
da je totalitarni komunistički poredak,
u cijelome vijeku trajanja do 1990, a potom
– s pomoću Jugoslovenske armije i u
Domovinskom ratu 1991–1995, u njezinoj
sprezi s agresorskim i fašistoidnim, paramilitarnim
formacijama – demonstrirao
pred svijetom da je izjednačavanje zala
fašizma, nacizma i komunizma bilo i jest
više nego opravdano.
Nema nikakve dvojbe da je Deklaracija
Parlamentarne skupštine Vijeća Europe
iz iste 2006. povijesno kasnila s osudom
zločina komunizma. Nećemo ovdje ulaziti
u razloge te sporosti. No dvije činjenice
ne možemo zanemariti: prvo, da je Deklaracija
sastavljena tako da ne ostavlja
mjesta dvojbama. Ne može se smatrati
Europljaninom, civiliziranim bićem, humanistom
ni demokratom nitko tko ne
osudi zločine komunizma isto onako kao
što to ne može biti ni onaj koji zastupa
ideje fašizma i nacizma, koji poriče njihove
zločine, relativizira žrtve, ranjavajući
ponižene, ubijajući već ubijene.
Druga činjenica, također vrlo važna,
pokazuje da je stara Europa bila brža u
osudi fašizma i njegovih izdanaka kojih
je zlodjela osjetila na svojoj koži. Komunistički
poredak, pa ni komunistički zločini,
nisu bili u toj mjeri stvarnost te Europe;
oni su tragična povlastica Sovjetskoga Saveza,
zemalja tzv. Istočne Europe te mnogih
drugih krajeva svijeta. Odgovornost
za osudu komunističkoga totalitarizma
i svega zla koje je u sebi nosio počivala
je, ponajprije, na zemljama komunističke
prošlosti. U njima je bilo motiva napretek,
krvavih iskustava, nebrojenih žrtava, tona
i tona dokaznoga materijala, kilometara
dokumentarne, arhivske građe, desetaka
tisuća još živih svjedoka s obiju strana
žice. Ipak, sve se to – i kad je formalno prihvaćeno
– sporo ostvarivalo u praksi uz
očigledne smetnje, pokušaje opstrukcije,
zavlačenja, zatrpavanja otkrivenih jama,
obustave istraživanja, polemike pa čak i
javna negiranja tih zločina, osporavanja i
relativiziranja opsežne prikupljene građe,
izjava svjedoka pa i materijalnih ostataka.
Ne možemo se oteti dojmu da je Republika
Hrvatska dosad bila jedna od najtvrdokornijih
europskih država kada je riječ
o zaštiti interesa komunističke nomenklature
i dugogodišnjem prigušivanju istine.
Ako je predsjednik Tuđman ocjenjivao
da dok traju borbe s agresorom ne treba
otvarati unutrašnje hrvatske fronte – to se
moglo razumjeti. Kako razumjeti kada se,
šesnaest godina nakon rata, ozbiljno ne
raspleće – u dogovoru i suradnji sa Slovenijom
– tajna stravične Hude jame? Šuti
li se o tome da se ne bi naštetilo javnom
ugledu neke političke stranke; da se ne bi
naštetilo javnom ugledu pojedinih, još živih,
eksponenata te politike i toga terora?
Ili njihovih potomaka?
Mi mislimo da ni jedna današnja politička
stranka u Hrvatskoj ne snosi i ne
može snositi odgovornost za kriminalna
zbivanja u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Isto tako mislimo da grijesi otaca ne
mogu i ne smiju biti projicirani na njihove
bližnje, kao ni na potomke. U demokratskim
zemljama takvi su zaključci neupitni.
Ako u nas nisu – to bi bio razlog da se
zabrinemo; to bi bila i potvrda da još ne
živimo u demokratskome društvu, da ne
shvaćamo demokratski pravni poredak,
nego da i dalje svijet promatramo kroz
naočale ideologijskoga ostracizma.
Zbog svega toga, pozivajući se na Deklaraciju
Parlamentarne skupštine Vijeća
Europe iz 2006. o osudi zločina totalitarnih
komunističkih režima i Deklaracije Hrvatskog
sabora od 30. lipnja 2006. o osudi
zločina počinjenih tijekom totalitarnoga
komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–
1990, ističemo da je Matica hrvatska:
– suglasna s navodima Deklaracije
Hrvatskog sabora o tome da su povrede
ljudskih prava u tome razdoblju uključivale
pojedinačna i skupna ubojstva
i smaknuća, smrti u koncentracijskim
logorima, izgladnjivanja, deportacije,
mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga
fi zičkog i psihičkog terora; progone
na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede
slobode tiska i, također, zatiranje
političkog pluralizma;
– da prihvaća tvrdnje Deklaracije
Hrvatskog sabora o vrlo slaboj obaviještenosti
hrvatske javnosti o zločinima
počinjenima od strane totalitarnoga komunističkog
režima te da su znanje i svijest
ljudi o povijesnim zbivanjima jedan
od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini
u budućnosti.
Podsjećamo, pritom, Hrvatski sabor
da u Deklaraciji ističe kako on sam mora
postati ključna nacionalna institucija za
osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog
totalitarnoga komunizma te da se
sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina
moraju baviti znanstvene i pravosudne
institucije, s uvjerenjem da žrtve
komunizma i njihove obitelji imaju pravo
na pravdu, razumijevanje, suosjećanje i
priznanje svojih patnji jednako kao što to
imaju žrtve nacizma i fašizma.
Matica hrvatska stoga poziva Hrvatski
sabor da:
– usvoji odluku o imenovanju strukovnoga
tijela, kojega bi zadaća bila istraživanje
zločina komunističkog terora i prikupljanje
dokumentacije o njemu. Taj bi
golem i odgovoran posao u potpunosti
trebalo prepustiti kvalifi ciranim znanstvenicima,
a politiku iz toga posla posve
isključiti; dok bi u Državnom proračunu
trebalo osigurati za to potrebna sredstva;
– potakne pravosudne institucije da
na temelju poznatih podataka pokrenu
i dovrše istrage nad odgovornima za komunističke
zločine;
– potakne Vladu da podupre zahtjev
za uvođenje europske zabrane negiranja
komunističkih zločina koji su 14. prosinca
2010. Europskoj komisiji podnijeli ministri
vanjskih poslova Litve, Latvije, Bugarske,
Mađarske, Rumunjske i Češke;
– zatraži od Vlade Republike Hrvatske
da napravi – u suradnji s kompetentnim
institucijama i istraživačima – službeni
popis žrtava komunizma;
– da izradi program educiranja hrvatske
javnosti o zločinima komunizma –
kako za učenike srednjih škola, tako i za
širu javnost te da za njegovo provođenje
osigura potporu ustanova koje su za to
mjerodavne;
– da potakne osnivanje Hrvatskoga
muzeja žrtava komunizma po uzoru na
sličan muzej u Budimpešti kao i brojne
muzeje holokausta u nas i u svijetu;
– da pozove sve građane koji su, na
bilo koji način, surađivali s tajnim službama
komunističkoga režima ili sudjelovali
u pripremanju ili izvršenju komunističkih
zločina da se povuku s javnih funkcija ako
ih – i gdjegod ih – još eventualno obnašaju;
– da odlučno podupre sve koji se i
ovih dana bore za istinu o komunističkim
zločinima, unatoč neformalnim, privatnim,
sporadičnim, a i organiziranim
otporima, koji istrage nastoje prikazati
kao politikantske i tako ih diskreditirati i
pošto-poto spriječiti.
Velika je odgovornost Hrvatskoga
sabora u ostvarivanju prava javnosti na
istinu, ali i u konkretizaciji vlastitih odluka
kako Riječ ne bi, nehotice, prikrila Nedjela,
a Deklaracije poslužile, svima koji tomu
smjeraju, kao paravan za nepoduzimanje,
za grijeh Nečinjenja.
Želimo istaknuti da optužnice i eventualne
kazne ne mogu imati za cilj fi zički
progon onemoćalih staraca (premda se
oni ni toga nisu ustručavali), nego osudu
njihovih nedemokratskih postupaka,
terora koji su prakticirali od tridesetih godina
20. stoljeća do 1995. Istini i duhovnom
zdravlju naroda potrebne su osude
komunističkoga nasilja kao što su mu
potrebne i osude svih oblika fašističkoga
terora, rasizma i holokausta.
POZIV MATICE HRVATSKE HRVATSKOM SABORU
Osuditi zločine
komunizma
Matica hrvatska poziva Hrvatski sabor da slijedi svoju Deklaraciju
o represiji i zločinima totalitarnoga komunističkog režima u Hrvatskoj
Predsjedništvo Matice hrvatske
četvrtak, 1. rujna 2011.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)